среда, 24. август 2011.

Uzimala davala iliti poklonu se u zube ne gleda

Pitala sam se ponekad šta da radim sa poklonima koje sam dobila, a koji mi zapravo nikad ničemu neće služiti, sem da me podsete koliko su neki ljudi nemaštoviti, koliko me ne poznaju ili koliko su, kupujući mi poklon, zapravo samo otaljavali pos'o, naučeni da se ''u goste ne ide praznih ruku''.Stvari koje sam dobijala na takve načine krstila sam zajedničkim imenom ''za brisanje prašine''.Jer, u mom životu najčešće su takvi pokloni tome i služili, da smetaju, da me nerviraju, a da se opet negde u sebi osetim nelagodno svaki put kad makar i pomislim da ih bacim...A onda sam se, i u vezi sa nekim ljudima i u vezi sa nekim predmetima, zapitala ''u čemu ja zavisim od tebe?''I, tako sam došla do sjajnih zaključaka: da sam mnogo toga postigla sama, svojim radom, tvrdoglavošću, upornošću, nekad i na svoju štetu, nekad na teži način...ali, da ima mnogo ljudi i stvari bez kojih sam morala da odrastam, pa onda zašto ne koristim slobodu da (od)bacim sve što mi je teret?! I sad, upravo hrabro to radim, svakog dana....

A nekad, davno, pomišljala sam šta bih uradila kad bi mi neko poklonio vreme.Vreme koje bih mogla da organizujem na način na koji sama želim, vreme u kome ne bih morala da žurim na posao ili kući, vreme u kome ne bih morala da gledam na sat, u kome bih mogla da učinim da svaki dan bude neobičan, ili sličan onom prethodnom...

Razbolela sam se...i tako sam dobila vreme na poklon.Evo, pune dve godine.Teoretski, mogla sam da ne jurim kući ili na posao, mogla sam da ne gledam na sat, mogla sam da učinim da svaki dan bude neobičan...A opet, ostala je gomila nepročitanih knjiga, razna mesta na koja nisam stigla da odem, ljudi sa kojima se nisam videla...

A šta je obeležilo ovo vreme, pokazaću vam....uskoro :)

четвртак, 4. август 2011.

Ka' će leto?

...pitao me moj trogodišnji sestrić, dok je lila ona skoro jesenja kiša.Jer, kaže, ''kad dođe leto, idemo na Adu da plivamo, i u Banjičku šumu da lovimo tigra''.Obećala sam mu da ćemo, čim bude leto, da idemo da ulovimo tog tigra.Uvek ispunjavam obećanja, naročito ona data drugima.Sa onima koja dam sebi sam malo popustljivija...ne zato što sebi olako nešto obećam, nego upravo zato što sam užasno stroga....a i tih ''drugih'' je više, pa meni malo šta ostane...  
A danas mi je, četvrti dan za redom, ostao gorak ukus u duši gledajući naslove na prvim stranama novina.Ne znam da l' se više ježim na one iz dnevnih ili na one iz nedeljnih i inih ''novina''.Ali svuda je gad i jad...     
Moja drugarica Nena se loših vesti pokušala zaštititi tako što je iz kuće izbacila televizor.Nikako da stignem da je pitam da li preskače i čitanje internet izdanja novina.Uvek imam mnogo važnije stvari da joj pričam ili da je slušam.Ali, moram se podsetiti da je pitam ima li savet kako da se zaštitim(o) od tog užasa koji se servira.Gde da se sakrijemo?  Možda je spas u onoj šumi, ma kakvi da su tigrovi tamo.Manje su krvoločni od ovih koji su, kao, izašli iz šume.......